BOLE USPOMENE

Bole uspomene, udaraju sjećanja i proklete suze ispuniše oči.
Stid me, ovo je moja odluka, pa kako dozvolih ponovno da me prošlost savlada?!
Slike što prolijeću jače su od mene, a vrijeme, ono sada kao da stalo je i zarobilo misao, a i mene zajedno s njom. Ni korak ne mogu da napravim jer snage je ponestalo.
Svu snagu iscrpile su slike koje, eto, življe su od mene same.
I treba da budem sretna, čak, napokon, osjećam i potrebu za tim.., ali ne mogu.
Ne, sve dok do kraja ne pobijedim vrijeme.
Prošlost izlomih u hiljadu komadića koji, iz sekunde u sekundu, zabadaju mi se u svaki dio mog tijela.
I ne znam šta više boli, dok mi se tako zabadaju, ili kad pokušam da ih iščupam ostavljajući samo otvorene rane koje ožiljci će postati…
I borim se jer znam da ovako ne smije biti.
Zar vrijedi tjerati se da mislim na lijepo kad toliko toga ružnog sam bila prinuđena osjetiti, vidjeti.
Kako nikad ne umijem da uzvratim jednakim udarcem, ili da, barem, ogradim se na pravi način.
Ne, nekako uvijek trčim da ugrabim pravdu i za sebe, i za druge, a brža je ona od svih nas, ali kao da ne vidim to, kao da ne želim ni vidjeti.
I kad ju gotovo stignem, kad mi malo treba da ju uhvatim, neko se nađe da mi ju, tu ispred očiju, sebično zgrabi.
Tako sebično da pomislim kako nikad više je neću vidjeti, ni čuti za nju. Ali, već sutra ću da skupim svu snagu i da ponovno, brzinom vjetra potrčim, poletim za njom, jer to sam ja.
Nikad na kraju, ali ni na početku, nikad razočarana, tužna, ali nikad ni dovoljno sretna da bih ostavila sve, da bih prestala boriti se!
A i koji je smisao života ako ću željeti sreću koja će učiniti da se prestanem borit?!
Ovaj život znači ‘borba’, rat sa sobom i sa svim što nas okružuje, i ja želim osjećati samo ono što činit će me ratnikom, dobrim ratnikom ovoga svijeta!

Komentariši